Miom na maternici
U ovom napisu nešto o najčešćeem dobroćudom (benignom) tumoru u ženskom genitalnom traktu. Riječ je o miomu . Sasvim točno ; radi se o tumoru glatkog mišićnog tkiva od kojeg je inače građen mišićni, najvoluminozniji, dio maternice.
Prema statističkim podacima oko 20% žena starijih od 30 godina ima jedan ili više miomatoznih čvorova, premda uopće nemaju nikakvih simptoma odosno za njih naješće iti ne znaju.U oko 50% žena u kojih je prisutan neki od simptoma (oni će biti nabrojeni kasnije) koji bi mogli upućivati na miom, početak tegoba se pojavljuje prije 35 godine æivota.
Premda se radi o vrlo čestoj bolesti, odnosno tumoru o etiologiji se znade vrlo malo. Za svoj rast nužno trebaju određenu količinu estrogenih hormona. Smatra se da nastaju tako da određena broj stanica (stručno- klonus stanica) ima povišenu koncentraciju receptora za estrogene hormone u svom sastavu i stoga reagiraju pretjeranim rastom na koncentracije estrogena koje su inače u cirkulaciji normalne i ubičajene. Ovisnost o estrogenima je također očita i iz toga – ako se pojave u mađih žena u pravilu rastu bre a nakon prestanka menstruacije ( menopauze ) se smanjuju, ali ne nestaju. Zbog visoke učestalosti ( praktično svaka peta æena ) teško je govoriti o familijarnoj skonosti .
Miom odnosno miomi- rjeđe je prisutan samo jedan Ëvor, obično ih je više, mogu biti najrazličitijih veličina ili težina- od nekoliko milimetara ,odnosno nekoliko grama , do veličina većih od glave odraslog čovjeka, odnosno težine nekoliko kilograma . Maternica je građena od 3 sloja tkiva- sluznice ( endometrija) , mišićog sloja ( miometrija) te tankog sloja potrbušnice koja oblaže sve unutrašnje organe (seroza). Miomi su uvijek, naravno, u miπićnom sloju ali s obzirom na to gdje se pretežno šire u svim rastu da li prema npr. serozi razlikujemo supserozne, ili prema sluznici – sumukozne odnosno ukoliko ostaju ograničeni na mišićni sloj – intramuralne miome. Ova podjela je bitna zbog intenziteta simptoma koji se pojavljuju. Premda mogu doseći vrlo velike razmjere, u pravilu su benigni. Maligno alterira manje od 0,5% mioma ( tada se adi o miosarkomu) i na to treba sumnjati kod svakog naglog, i brzog rasta.
Simptomi su nekarekteristiËni : produljena i obilna menstrualna ali i međumenstrualna krvarenja , bolne menstruacije, pritisak i bolovi u donjem dijelu trbuha. Vrlo rijetko simptomi se pojavlju naglo i burno, obično sve napreduje polagano tijekom dužeg vremena. Najveći broj , i najranije pojavljivanje simptoma je kod mioma smještenih pod sluznicom maternice (submukoznih mioma) .Nasuprot tome najmanje simptoma daju miomi smješteni prema trbušnoj šupljini (subserozno) tako da bolesnica može ponekad i sama napipati poveće, sasvim neosjetljive čvorove u trbuhu, koji su vjerojatno rasli godinama. Miom se također može dijagnosticirati nakon spontanog pobačaja ili u tijeku obrade steriliteta a da prethodno nisu dali nikakve simptome.
Dijagnoza se često postavlja običnim , kliničkim pregledom- ginekolog napipa povećanu, neravnu, čvorastu maternicu – to prije svega važi za subserozne miome i intramuralne miome. Submukozni miomi često uzrokuju tegobe- pojačana i nepravilna te bolna krvarenja- još dok su relativo maleni i dok ih se običnim pregledom ne može napipati. Ultrazvučni pregled je svakako danas rutinska metoda za procjenu broja , veličine i smještaja miomatoznih čvorova.Mogu biti smješteni na bilo kojem dijelu matenice – češće su na tijelu no na vratu maternice – zbog relativno male količine mišićnog tkiva u vratu maternice. Kod mioma smještenih pod sluznicom (submukozno) potrebno je katkad učiniti u dijagnostici veličine, broja te smjeπtaja mioma histeroskopiju. Radi se o dijagnostičkoj metodi kojom se pomoću posebnog instrumenta (promjera manjeg od 1 cm)- histeroskopa- (koji ima svoje posebno svjetlo i optiku za promatranje) ulazi kroz vrat maternice u njezinu šupljinu i vidi točno broj, veličinu i smještaj mioma. Pomoću posebno konstruiranih, operativnih histeroskopa mogu se čvorovi i operirati tj. odstraniti. Također ponekad prije operativnog liječenja mioma poduzme se ponekad i laparoskopija- ulazi se u trbuh instumentom promjera oko 1 cm te se pod kontrolnom oka točno orjentira o veličini, smještaju te broju miomatoznih čvorova. Danas se laparoskopski sve više mioma i operativno odstranjuje
LijeËenje mioma je u pravilu operativno. Dakle, potrebno ih je odstraniti.Do sada, se nikakvom konzervativnom, medikamentoznom terapijom miome nije uspjelo posve izliječiti. Danas ipak postoje 2 medikamentozna protokola kojim se može utjecati na rast mioma- postoje preparati koji u organizmu žene stvaraju hormonalnu konstelaciju poput menopauze – zbog jakog sniženja koncentracije estrogenih hormona u cirkulaciji dolazi do smanjivanja i atrofije miomatoznih Ëvorova. No, efekti nisu trajni i nakon prestanka terapije , u pravilu kod mlađih žena, dolazi do njihovog naglijeg rasta, u pravilu na veličinu prije terapije ili čak i više. Stoga se ovo liječenje daje samo kratkotrajno , kroz nekoliko mjeseci- prije operativnog zahvata, radi njegovog lakšeg i poπšednijeg izvođenja. Drugi preparat koji je u upotrrebi posljednjih nekoliko godina, a stručno rečeno radi se o selektivnom modulatoru progesteronskih receptora ( preparat se zove komercijalno Esmya) možemo tijekom nekolio ciklusa terapije koji traju oko mjesec dana dovesti do znatnog smanjenja mioma koji može ostati prisutan još duže vrijeme nakon prestanka korištenja terapije. Dovoljno da neke žene uspiju ostvariti trudnoću koju su željele ili da zbog skoro nastupajuće menopauze uz povoljan terapijski efekt uzrokovan uzimanjem perparata budu pošteđene operacije. Obizirom da je preparat još nov na tržištu dugoročna upotreba će pokazati njegove točne domete koji se , za sada, još uviljek ne mogu točno sagledati,
Nipošto ne treba zaključiti iz gore izloženog da sve miome treba operirati. Operaciju treba učiniti u žena kod kojih postoje jake tegobe- dakle nepravilna i jaka krvarenja, bolovi, zatim ukoliko miomi brzo rastu- zbg sumnje i mogućnosti maligne alteracije. Također treba odstraniti veće miome kod žena koje imaju namjeru zanijeti i roditi, ili u kojih postoji neplodnost .
Kod najvećeg broja žena miomi ne daju nikakve simptome i smetnje, a otkriju se rutinskim ginekolokim pregledom u drugoj polovici generativnog perioda kada je većina žena već ispunila svoje reproduktine želje. Kod njih, miome je potrebno pratiti redovitim kontrolama, kliničkim i ultrazvučnim 1-2 puta godišnje.Ukoliko se pojave simptomi , ili ubrzani rast, tada se stigne blagovremeno intervenirati.
Ukoliko se operacija mora poduzeti u kasim tridesetim i čeetrdesetim godinama života, a žena više nema namjeru rađati najšćee se odstrani cijela maternica ( histerektomija) a jajnici, ukoliko su uredni ostaju. Ukoliko se radi o mlađoj ženi koja još želi zanijeti i roditi pokuša se odstraniti samo jedan ili više miomatoznih čvorova i tako sačuvati ostalo zdravo tkivo maternice odnosno njezinu kasniju funkciju. To najčešćee i uspije. Sve više se danas kod mlađih æena u tu svrhu koriste tzv. endoskopske tehnike operiranja ( histeroskopska i laparoskopska) zbog manjeg oštećivanja zdravog tkiva maternie te tako manjih postoperativnih posljedica . Uz sve ovo puno je raniji i povratak svakodnevnim aktivnostima .