Neplodnost

Evo da pokušam ne jednostavnom  i svima razmuljivom jeziku reći nekoliko rečnica i pojašnjenja o neplodnom paru, a da to ipak bude stručno potkovano.

Posve je netočno govoriti o neplodnosti žena. Uvijek govorimo   o neplodnom paru jer za trudnoću je potrebno dvoje – žena i muškarac i stoga u hunanoj reprodukciji govorimo o muškom i ženskom faktoru neplnodnosti. I kada  analiziramo   neplodne parove, uzroci neplodnosti  su  zaparavo   distribuirani  polovično odnosno 50% ženski – 50% muški faktor. Gledano protokom vremena muški  faktor sterilnosti je u porastu  i kažu da će evolucijski gledano biti puno više  problema sa muškim nego  sa ženskim sterilitetom .Uzrok je jer su terapijske opcije kod muškog steriliteta mnogo oskudnije i lošije nego na polju ženskog steriliteta.  Po   postotku neplodnih parova Hrvatska spada u razvijeni svijet  – on izosi oko 15% svih parova. Postotak neplodnih parova raste i prije svega je posljedica odgađanje roditeljstva odnonso rađanje na kasniju   životnu dob . Na taj način na ženski i muški reproduktivni trakt  mogu djelovati  patološki procesi kojima trebaju godine da bi ispoljili svoj nepovoljni infekt.

Uzroci neplodnosti su brojni i pokušat ću ih samo nabrojiti – jer kada bismo svaki detaljnije elaborirali – ispalo bi cijelo poglavlje udžbenika.  Premda znamo za mnoge uzroke neplodnosti za barem dvadesetak posto neplodnih parova ne znamo uzrok   jer  premda su rezultati svih  učinjenih pretraga  uredni ne dolazi do željene trudnoće. Kod muškaraca se radi o poreećajima uzrokovanim količinom sperme, broja spermatozoida, i njihovom pokretljivošću te na kraju morfologijom spermatozoida  ( patološke, abnormalne forme spermatozoida) .  Poznati uzroci su izostanak spuštanja testisa iz trbušne pušljine u skrotum, neke infekcije – virusne ili bakterijske i na kraju povrede muškog repdoruktivog trakta koje nisu rijetkost. No, osim ovih poznatih  uzroka  mnogo je više slučajeva gdje je uzrok posve nepoznati.Kod žena najčešći uzrok sterilnosti je izostanak ovulacije  a slijedi izostanak prohodnosti jajovoda ( stručno to zovemo mehaničkim faktorom) . Uzrok neprohodosti jajnovoda su  bakterijske infekcije ( ”upale jajnika”- kako ste to kaže u uobičajenom žargonu )  te proces kojeg zovemo endometriozom. Kod ženskog steriliteta uzrocu i mehanizmi  su dijagnostiči dostupiniji i izvjestniji pa su u terapijeske mogućnosti mogo bolje nego kdo muškoeg steriliteta.

Nakon posljetavljanja dijagnoze i indentifikacije uzroka donosi se odluka o načinu lječenja kojeg  zovemo metodama potpomognute oplodnje.  Postoje brojne metode liječenja odnosno potpomognute oplodnje (MPO) kojima nastojimo isokoristiti  ”dobar,funckonirajući dio ” muške odnosno ženske  reproduktivne sposobnosti i optimizirati uvjete za  kontakt spermatozoida u jajne stanice te nakon postignute oplodnje anakon što se oplodnja dogodi radmo otpomizaciju implantacije odnosno usađivanja zametka u šupljinu maternice.  Kod parova kod kojih postoji  tzv. idiopatska neplnodsti ( takvih je 10-20% neplodih parova) – a to su oni kod kojih su svi nalazi uredni a nema trudnoće ( dakle nemamo današnjim dijagnostičkim metoda pojma o čemu se zapravo radi )  postoji protekom vremena i mogućnost spontanog zanošenja bez ikakvog liječenja – i to je u pravilu  ” kada se izgubi svaka nada” da će  do trudnoče uopće doći što vjerojatno u polje steriliteta uvodi i psihički faktor  ( kada smo  izgubili svaku nadu smo se zapravo konačno  potpuno opustili i tada je do trudnoće došlo ….)

Nakon što uslijedi trudnoća nakon postavljene dijagnoze odnosno provedenog liječenja tu trudnoću  kontroliramo i nadziremo kao i svaku ostalu. Naime, trudoća je trudnoća bez obzira na to je li do nje došlo ”onako ne htijući čisto usput i slučajno” ili se radi o trudnoći koja je rezultat visoko sofisticirang,   često tada i vrlo i skupog  postupka MPO-a. Dakle nema nikakve specijalne kontrole i postupka kojeg ne bismo radili i u svakoj drugoj trudnoći. Kontrole  takvih trudnoća bi bilo dobro  raditi o stručno dobro ekipiranim centrima koji će  eventulano rano prepoznati i tretirati patološke procese koji se mogu pojaviti u trudnoći ukoliko je to moguće.

I na kraju još nekoliio napomena- kod  obrade svakog potencijalno neplodnog para treba imati osjećaj za mjeru – naime ne proglesiti nešto sterilitetom ukoliko do trudnoće ne dođe u nekoliko mjeseci. Što više panike oko toga kako ”moram zanijeti ”i zašto  se to već ne događa ili eto svi mogu a mi ne možemo  je u pravilu kontraproduktivno. Rad na trudnoći se nebi trebaoo svesti na ”posao” nego to treba biti užitak ” Dake treba si uzeti dovoljno vremena, a to je barem godinu dana.   Ukoliko nakon proteka  od godinu dana nema rezultata tada treba započeti sa dijagnostikom. Ne treba naravno otići u drugu krajnost da proteknu godine i da se prava pomoć zatraži tek u četrdesetima kada biologija čini da je olpdni potencijal objektivno smanjen.